Dostojanstvo i jednaka prava svih ljudi osnova su postojanja i djelovanja društva. Zaštita prava onih najranjivijih u društvu koji nemaju mogućnosti da se sami zaštite zadatak je i izazov s društvenog, političkog i zakonskog aspekta.
PIŠE: TANJA POPOVIĆ FILIPOVIĆ IZ CENTRA ZA EDUKACIJU I INFORMIRANJE POTROŠAČA IZ OSIJEKA
Deklaracija o ljudskim pravima izdana od strane Ujedinjenih naroda smatra se jednim od temeljnih dokumenata za promicanje ljudskih prava i zaštitu ljudskog dostojanstva u međunarodnom pravu, pružajući pravni i moralni temelj za stvaranje boljih standarda zdravstvene njege. Deklaracija promiče međuljudsku brigu i kao takva predstavlja okvir za rješavanje ključnih društvenih, pravnih i etičkih pitanja. Kao potpisnica Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskoga bića u pogledu primjene biologije i medicine, Hrvatska se vlada obvezala na uređenje zakonodavstva u skladu s odredbama Konvencije te je 2004. godine donesen Zakon o zaštiti prava pacijenata. Zakon uređuje moralne, etičke i građanske norme ponašanja korisnika i davatelja zdravstvenih usluga. Temelji se na načelima humanosti i dostupnosti. Sva prava pacijenata mogu se podvesti pod jednu od sljedeće tri skupine: ljudska prava; osiguranička prava; potrošačka prava.
O pravima pacijenata praktično nema relevantnih istraživanja (predstavljaju mišljenje udruga pacijenata i nevladinih organizacija). Ključni instrument u izgradnji sustava praćenja ostvarivanja prava pacijenata jest centralizirani sustav zaprimanja pritužaba, kako bi se objektivno utvrdilo na što se sve pacijenti žale, u kojem postotku te kakve ishode svojih pritužbi žele. Ovom metodom mogu se prikupiti podaci o stanju ljudskih prava pacijenata te osobito saznanja prevladava li u sustavu paternalistički pristup prema pacijentu ili se poštuje njegova autonomija i prihvaća ga se kao ravnopravnog partnera koji je sposoban i zainteresiran za sudjelovanje u svim aspektima zdravstvene skrbi koju prima.
Osnovne prednosti partnerskih odnosa kada su u pitanju zdravstveni radnici i pacijenti općenito, vidljive su iz osnovnih problema koji se nadovezuju na paternalističke odnose ili iz njih izravno potječu. Problemi paternalističkih odnosa u sustavu zdravstva: Jednostrana komunikacija, Napetost u odnosima, Olakšani razvoj negativnog stava pacijenta prema bolesti, Pasivna uloga pacijenta u vlastitom liječenju, Loši izgledi za uspjeh u liječenju, Prebacivanje odgovornosti za zdravstveno stanje pacijenta na liječnika. Prednosti partnerskog odnosa: bolja komunikacija, bolja radna atmosfera, pozitivan stav pacijenta prema vlastitoj bolesti, aktivna uloga pacijenata u vlastitom liječenju, bolji izgledi za uspješno liječenje, osviješćena i podijeljena odgovornost (posebice od strane samog pacijenta -njegova aktivna uloga u preuzimanju odgovornosti za vlastito zdravlje najčešće je povezana uz dobru komunikaciju sa zdravstvenim osobljem te dobru informiranost), veća mogućnost za pravovremeno prepoznavanje ugroze ljudskih prava pacijenta.
Uloga organizacija civilnog društva je u poticanju razvoja suradnje na relaciji liječnici-pacijenti-građani-lokalna zajednica. Zbog povjerenja građana u rad nevladinog sektora česta je uloga medijatora između njihovih potreba i zdravstvenih ustanova koje pružaju usluge; Savjetovanje pacijenata o njihovim pravima i mogućnostima ostvarivanja tih prava putem Savjetovališta za prava pacijenata.
Po razini prava i informiranju pacijenata Hrvatska je pozicionirana bolje i od Češke i od Slovenije i negdje na sredini između Srbije i Nizozemske. Hrvatskoj predstoji još mnogo rada na unapređivanju aspekata potrošačkih prava pacijenata i to prvenstveno u pogledu skraćivanja prosječnih vremena čekanja na zdravstvene usluge.
Najčešće pritužbe pacijenata ( po područjima ) zaprimljene u Savjetovalištu za prava pacijenata: Nisu rijetke dvojbe zdravstvenih radnika trebaju li bolesniku, zbog nekih posebnih prilika, doista reći istinu o njegovom zdravstvenom stanju? Temeljno pravo pacijenta je pravo na informaciju. Pravilno konzumiranje tog prava jedino je jamstvo za mogućnost sudjelovanja u odlukama o vlastitom zdravlju i životu. Praksa je da se takve pritužbe ne rješavaju pozitivno u korist pacijenta s obzirom da je ova vrsta kršenja prava u usmenom obliku, a pacijent nema pisani trag koji bi priložio uz pritužbu. Najveći broj pritužbi odnosio se na nezadovoljstvo dijagnozom. Pacijente s problemima s kojima se pacijenti javljaju u savjetovalište vezano uz kršenje prava na izbjegavanje patnje i boli : diskriminacija kroničnih bolesnika – koji se češće s istom dijagnozom pojavljuju na hitnim prijemima u bolnicama na način da se takve bolesnike čak niti ne pregleda jer se unaprijed poznaju kronične dijagnoze dotičnoga, ali se na taj način više puta dogodilo da se pacijenta nije uopće pregledalo na prijemu u bolnicu pa čak niti u prva 24 sata od ulaska u bolnicu, a zabilježen je i smrtni ishod iz istog razloga; odbijanje izdavanja uputnica kada postoji nalaz specijaliste koji traži kontrolne preglede zbog pritužbe pacijenta na postojanje boli. Najveći broj pritužbi odnosi se na utvrđivanje radne sposobnosti: S jedne strane je pacijent koji se žali na neizdrživu bol, a s druge strane liječnik koji zbog trenutne dijagnoze upućuje pacijenta na posao.
ŠTO TREBA MIJENJATI?
Legislativu-nedorečenost i propusti u postojećim propisima. Trenutni propisi otežavaju pacijentima u ostvarivanju svojih prava na izbjegavanje boli i nepotrebne patnje. Komunikaciju liječnika i pacijenta- česti su primjeri dolaska pacijenta u Savjetovalište zbog „ ustručavanja” da pita liječnika sve što ga zanima vezano uz bol koju trpi. Smanjiti vrijeme čekanja pregleda kod pacijenta u boli: Osigurana osoba kojoj prvi specijalistički pregled nije proveden u roku od 30 dana od dana prvog javljanja u ugovornu zdravstvenu ustanovu, odnosno kod ugovornog zdravstvenog radnika privatne prakse, ima pravo taj specijalistički pregled obaviti u neugovornoj zdravstvenoj ustanovi.
